I never meant I love you whenever I would say it

Ana Marija Grbić is a bold and gentle poetess with a provocative thematic scope; in 1987 she was born in Belgrade, where she is currently doing a PhD in language, literature and culture studies. Ana Marija’s poetry has been translated and published in numerous collections and magazines, she is the organizer of the already very well-known poetry readings ARGH, while she also works as an author/lecturer of creative writing workshop for high school students. She has published three books: Da, ali nemoj se plašiti came out in the Prvenac edition (SKC Kragujevac, 2012), while the book Venerini i ostali bregovi has been issued by LOM (2015). Ana’s latest book of poetry, entitled Zemlja 2.0 (Areté, 2017), brought us to her during this spring; this is a book whose sharpness, melancholy and language playfulness make Ana Marija stand out in depicting the generation she belongs to – especially in questioning their attitude towards the past. 

MILICA magazine met Ana in a backyard in Drinčićeva street (Belgrade), and while reading one of her poems, she was distracted, or rather encouraged, by the sound of the piano coming from neighboring ballet school:

We celebrate women’s original, inspiring literature, and we feel like translation is an utterly wise and creative occupation. Therefore, we will not provide prose or poetry in English unless they already officialy exist in this language, in all their glory and craftsmanship. We sincerely hope you approve of that.

I

nikada nisam otišao u beograd.
moji su drugari kao mali sa školom na kalemegdanu
jeli sladolede na točenje,
bježali iz pozorišta,
u krugu drkali i
gledali zalazak sunca iza musavih hotelskih prozora
vriskali
po sobama ljubili se po prvi put,
naravno negdje daleko od kuće
naravno negdje gdje ne miriše koža
očeva ili koža kaiša.

[svaka je moja slabost veličanstvena i
ima jasne hemijske formule]

poslije su pričali da u jeftinim hotelima
čaj uvijek ima okus željeza
i kako im to nedostaje a
moj je babo govorio – zlo je nebo,
tamo niko nije normalan
bio sam ja tamo, vidio sam ljude,
rasparene starce i prerano spojenu djecu,
vidio sam ljude
divčibare 63će cijele je zime samo duvao vjetar
i straža je trajala i trajala, bez snijega
govorio je dok sam stajao na vratima
pokušavajući da što prije odem,
kao ćopava patka, sramno odem
ostavim ga u toj sobi s najnižim plafonom na svijetu –
pećini u kojoj bi sam satima prelazio prstima
preko tkanine na svome dvosjedu i u te prste gledao
kao u nešto što je davno,
davno
stvorilo ovaj svijet

i sada od umora pati.

I

sutra ću prvi put u bosnu.
mama je pričala da se tamo tuku
po dvorištima
kolju svinje i žene istim nožem
i da im je vrhunac umetnosti tepih.

bolje da odem.
mrzim sasvim mirne ljude.

bolje da odem
anja je bila loša devojka a
sada je dobra
moramo joj pokazati da smo to primetili
misli mama dok seče deo po deo svojih prstiju
i njima me hrani za zdrav i dugačak život.

srebrni tanjiri jedinog deteta
plastične čaše sa vinom roditelja,
ručak porodični, lažni očev autoritet
na vrhu stola
cveta kao prezreli maslačak
nikada nisam mislila volim te kad bih to izgovarala.
uvek sam volela kasnije
u nekoj dalekoj zemlji, naravno, u kajanju ispred ambasada, u
tihom oticanju dunava i
njegovim trulim bečkim ribama
videla sam da nikada neću biti sama.

anja je bila loša devojka a pogledaj je sada
sada polaže ispite i ide kod doktora
kontroliše obolele sise i uvek koristi kondome,
maže kreme na lice, misli o budućnosti
dok prekriva svoju najsnažniju majku na svetu
u noćima hladnim ona vidi njena stopala
kako isto ovako bespomoćno umiru, ali van sna
kako pokriva svoju najsnažniju majku na svetu
zelenim plastičnim prostirkama
u sobi na primer 38

neko će jednom i umreti
a ne samo musavo
gledati kroz prozor i puniti
prazniti
zlatne guske.

I

na sreću. na ovome svetu sve je anja
i poštanska marka iz berlina i bog i ono iza
i san koji si sanjala i seks nakon njega je anja
pesma jednom napisana od nekoga koga muči gorušica jeste
anja i svitanje nad karpatima ali ne manje uska mogućnost neba
i jadac polomljen u živoj kokoši i opšto neznanje o svetu
na sreću
i rob koji voli svoju ženu
i potentna priroda sažaljenja
i kraj i kraj, i početak i početak, i ništa između na sreću
nije anja
posoljeni grumen zemlje
žuti otisak stopala.